Ne bi nas trebalo iznenaditi što su Izrael i Iran sada u otvorenom ratu. Desetljećima su te dvije države bile uključene u prikriven sukob, boreći se jedna protiv druge preko oceana i kopna. Izraelski udari u petak koji su izazvali šok i strah, a brzi iranski odgovor raketnom paljbom izvukli su taj rat na svjetlo dana.
On je sada tu, s ružnim poznatim licem: Izraelci i Iranci skrivaju se od bombi i dronova, neki zarobljeni pod ruševinama, neki gubeći živote, piše Haaretz, izraelske dnevni list s liberalnim i progresivnim stajalištima i često opozicijski nastrojen prema dominantnim političkim strujama u zemlji.
Možda zvuči banalno reći, ali narodi Irana i Izraela zapravo nemaju razloga ratovati jedni protiv drugih. Dvije zemlje ne dijele granicu, nemaju povijesnih sporova, niti bilo kakav nacionalni interes za međusobni sukob.
Pod prethodnim iranskim režimom, dakle prije Islamske Republike, šah Reza Pahlavi nikad se nije pridružio nijednom regionalnom ratu protiv Izraela. Tijekom iransko-iračkog rata 80-ih godina, Izrael je čak pomogao u naoružavanju nove i izrazito anticionističke Islamske Republike Iran.
Koliko god iranski režim bio opsjednut izraelsko-palestinskim sukobom, za prosječne građane to je uglavnom bio udaljeni sukob s malo značaja za njihov svakodnevni život. Prošlih godina u gradovima širom svijeta događali su se masovni antiizraelski prosvjedi, ali nijedan takav događaj nije se dogodio u Iranu, koliko god režim pokušavao organizirati takve skupove. Stoga je bizarno da Iranci i Izraelci sada umiru u međusobnom ratu.
To je povijesni trenutak za obje nacije. Ovo je prvi put da Iran doživljava takve napade na svom tlu nakon što ga je u rujnu 1980. napao bivši irački predsjednik Sadam Husein. Koliko god režim u Teheranu bio užasno represivan, iranski građani nisu iskusili rat više od 30 godina, što ih razlikuje od mnogih susjeda na istoku i zapadu.
Izraelu ratovi nisu nepoznanica, ali desetljećima se borio protiv milicija i raznih nedržavnih protivnika, obično onih koje podržava Iran. Sada se nalazi u izravnoj konfrontaciji s jednom suverenom državom.
Kao i mnogi Iranci, osuđujemo posljednje napade na Izrael, nastavlja Haaretz, posebno jer su se dogodili usred diplomatskih pregovora sa Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, velik dio krivnje snosi sramotni režim vrhovnog vođe Irana ajatolaha Alija Hameneija.
Taj režim nije donio ništa osim smrti i razaranja. U dobi od 86 godina, on je u sumraku svog života, ali njegova bolesna, cjeloživotna opsesija Izraelom, cionistima i Židovima konačno je uvukla Iran u rat koji si ne može priuštiti.
Nismo usamljeni u ovom stavu. Uzmimo, primjerice, iransku Lijevu stranku koja je snažno osudila izraelske napade, ali i kritizirala Islamsku Republiku jer "prijeti regiji ratom". Pozvala je iranski narod da se ujedini protiv "ratnohuškačke i avanturističke politike" vlade izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, kao i vođa Islamske Republike.
Ako išta znamo o Netanyahuu, to je da mu je vlastiti politički uspjeh uvijek na prvom mjestu, uz malo obzira prema trajnim mirovnim rješenjima. To je još jedna stvar koju Iranci i Izraelci imaju zajedničko. Ovaj rat je besmislen u svakom slučaju, ali još više kada ga vode ljudi poput Hameneija i Netanyahua.
Netanyahu možda računa da će rat dugo trajati kako bi mogao ostao na vlasti. No ljudi ove regije ne mogu si priuštiti još jedan nedovršeni sukob. Dvije nacije imaju malo povijesti neprijateljstva jedna prema drugoj. Ne možemo si priuštiti ovaj rat.
Prije nego što rat ode predaleko, moguće je i nužno pronaći izlaz. U subotu je američki predsjednik Donald Trump razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, već tražeći sporazum o završetku rata. Njih dvojica mogli bi i trebali imati ključnu ulogu u posredovanju za njegov prekid. Trump je već bio uključen u nuklearne pregovore s Iranom i tražio je od Teherana da se vrati pregovorima.
Putin ima bliske odnose i s Hameneijem i s Netanyahuom, dakle poziciju kojom se malo koji svjetski vođa može pohvaliti. Ako Putin ili francuski predsjednik Emmanuel Macron budu djelovali odlučno, možda mogu odvući Iran i Izrael od ruba katastrofe. Bilo bi ironično da ratnohuškački vođa poput Putina pomogne u postizanju primirja negdje drugdje dok istovremeno napada Ukrajinu, ali povijest je puna takvih ironija.
Neki se nadaju da će rat dovesti do pada Islamske Republike. Netanyahu je sam pozvao Irance prema tom ishodu. Ali mnogi Iranci, uključujući i gorljive protivnike režima, sada strahuju za svoje živote slušajući izraelskog ministra obrane Yoava Galanta kako obećava da će "spaliti Teheran". Oni ne razmišljaju o revoluciji, već o preživljavanju. Ideje o narodnom ustanku djeluju nestvarno.
Ako postoji neki poticaj u Teheranu, možda bi mogao doći iznutra, iz samih struktura Islamske Republike. Već dugo postoje mnoge sukobljene frakcije, od kojih mnoge ne dijele Hameneijevu revolucionarnu mržnju prema Izraelu i Zapadu. Nažalost, neki od generala koji bi možda potaknuli takvu destabilizaciju ubijeni su u izraelskim udarima u petak.
Ali drugi glasovi još uvijek postoje. Ostaje samo nada da će preuzeti kontrolu, po potrebi ukloniti Hameneija, odustati od desetljećima duge mržnje prema Izraelu i Zapadu te potpisati nuklearni sporazum s Trumpom i otvoriti put mirnijoj regiji.
U vrijeme rata obični građani često osjećaju bespomoćnost, ističe Arash Azizi, autor teksta za Haaretz. Tako sam se osjećao i ja dok sam razgovarao sa svojom starom bakom u Teheranu, moleći je da ostane dalje od prozora dok izraelske bombe potresaju moj rodni grad.
Isto sam rekao izraelskim prijateljima u skloništima, skrivajući se od raketa koje šalje moja zemlja da ih ubije. Sa svakim napadom provjeravamo jedni druge, nadajući se da nećemo čuti strašne vijesti. Kako rat traje, to će biti nemoguće izbjeći.
Koliko god se osjećali bespomoćno, možemo dići svoj glas i jasno reći da postoji drugi put. Mi, Izraelci i Iranci, nismo osuđeni biti neprijatelji. Prije nego što ovaj rat stvori još više mrtvih s obje strane, moramo zahtijevati njegov kraj.